dr. sc. Anđelko Mihanović

Izložba Hello Tomorrow prvi je umjetnički ciklus autorice Nataše Ljubetić Tomić nastao nakon projekta Fantomske vibracije, također izloženog u Salonu Galić. Kao i posljednji, i aktualni projekt bavi se, može se reći, onim što dodiruje i zaokuplja većinu ljudi na svakodnevnoj razini. U relativno bezbrižnom i iz današnje perspektive vrlo dalekom pretpandemijskom vremenu i životu, umjetnica je problematizirala opsjednutost novim tehnologijama, virtualnim svijetom i prekomjerno korištenje smartphonea. Do danas ti su problemi ušli u svakodnevni život prosječnog čovjeka toliko da ih ne doživljavamo uvijek. S druge strane, puno ozbiljnije, strašnije, gotovo apokaliptično smo u protekle dvije godine doživjeli pandemiju koronavirusa, koja je poslužila kao povod za ovu izložbu.

Tijekom razdoblja umjetničkog istraživanja okidač se dogodio usred ljetne turističke sezone 2021. kada je jednog dana pored autorice prošao taksi s natpisom „Hello Tomorrow“. Život definiran pandemijom uzrokovao je lingvističku igru i umjetnica je natpis preispitala kao „hell tomorrow“. Upravo dihotomija dvaju izraza čini konceptualnu jezgru izložbe i upućuje na pitanje koje si je većina ljudi postavila barem jednom u protekle dvije godine: „Što nas to čeka sutra ako nam je danas već ovako?!“. Pandemija je dovela u pitanje različite aspekte egzistencije i to je umjetnica obradila na nekoliko načina.

Ova izložba jedinstvena je jer prikazuje jedan od rijetkih umjetničkih projekata u Hrvatskoj koji su se ozbiljno bavili pandemijom koronavirusa i onime što je ona donijela u svakodnevni život. Osim toga, radovi su jedinstveni i s tehničke strane jer se nalaze na granici između slikarstva i grafike. Naime, Nataša Ljubetić Tomić i dosad je bila poznata po korištenju inovativnih umjetničkih tehnika. Tako i ovaj put, svoje radove nije „samo“ naslikala, i to s obje strane rada, već je iste tijekom svojeg umjetničkog istraživanja i grebala i koristila naljepnice te ih tako učinila intrigantnijima. Njena tehnička inovativnost sigurno je dijelom i rezultat školovanja u inozemstvu, najprije na studiju slikarstva pri Akademiji likovnih umjetnosti u Macerati, a potom i na studiju animacije pri Međunarodnoj školi stripa u Rimu.

U likovnom smislu središte izložbe čine slike koje prikazuju crvenu ljudsku siluetu u nekoliko različitih poza, oko koje se nalazi bijeli pravokutni okvir. Na prvi pogled, posebno u kontekstu pandemije, ova konstrukcija može podsjećati na giljotinu, a silueta na obris ljudskog tijela na mjestu zločina, slika poznata s televizijskih ekrana. Međutim, prema kazivanju same umjetnice, referenca za ovaj motiv su retro igračke iz 70-ih i 80-ih godina, koje su se sastojale od sličnog okvira na kojemu je najčešće visio lik majmunčića koji je nakon pritiska gumba na igrački radio salto, tzv. monkey swing. Druga verzija igračke podrazumijevala je malene predmete pod vodom unutar igračke koje je pritiskom na gumb najčešće trebalo staviti na nekakav štapić, tzv. ring toss. Slike koje se referiraju na igračke dolaze u dva formata: one veće karakterizira komplementarnost crvene siluete na zelenkastoj, gotovo pa green screen pozadini, a manje slike prikazuju isti motiv na za ovu autoricu karakterističnoj sintetičkoj žutoj pozadini.

Pored slika, igračke evociraju slike-objekti koji osim što također prikazuju ljudske siluete u različitim pozama i nijansama crvene imitiraju sam oblik igračaka. Iako umjetnica ne potvrđuje ovakvo značenje, bez obzira na ludički aspekt, igračke u svom podtekstu mogu se negativno čitati, čovjek kao majmun ili nečija marioneta, koja se osim toga i utapa. Motiv igre na različite načine važan je element i ranijih ciklusa ove autorice te ona ukazuje na nešto ozbiljno, bitno, životno. Ta igra koju umjetnica koristi nema bezbrižan predznak. Uz igru i ljudsku siluetu važne motive čine mediji i centri moći koji su utjecali na poimanje života tijekom pandemije. Oni su personificirani trima crnim portretnim muškim siluetama na sivoj pozadini. Ovakvom prezentacijom umjetnica nastoji preispitati njihovu ulogu i utjecaj koji imaju na pojedinca.

Naposljetku, jedan rad izravno se odnosi i na sam naziv izložbe. Naime, na zidu vidljivom iz Marmontove ulice nalazi se natpis sa spomenutim citatom, „Hello Tomorrow“. Na prvi pogled on se svojom simbolikom može činiti poput Munchovog Krika, međutim, natpis nije likovno deskriptivan i očit. Štoviše, ostavlja temeljno pitanje izložbe otvorenim: Što nas sutra čeka? Sutra će biti ono što smo spremni učiniti sami.

Hello Tomorrow

Dr. Andelko Mihanovic

Hello Tomorrow is the first painterly cycle created by Nataša Ljubetić Tomić after her successful project titled “Phantom Vibrations”, exhibited in diverse venues accross Croatia. Both projects deal with what touches and occupies most people on a daily basis. In a relatively carefree and, from today’s perspective very distant pre-pandemic time, in „Phantom Vibrations“ the artist problematized the obsession with new technologies, the virtual world and the excessive use of smartphones. To this day, these issues have permeated the everyday life of the average person that sometimes we do not think about them at all. On the other hand, in the past three years, we experienced a much more serious, terrible, almost apocalyptic pandemic, which served as the reason for the “Hello Tomorrow” exhibition.

During her artistic research, in the middle of the summer tourist season of 2021, a taxi with the sign “Hello Tomorrow” passed by the author one day. The pandemic context caused a linguistic game and the artist reinterpreted the inscription as “hell tomorrow”. This dichotomy of the two expressions forms the conceptual core of the exhibition and refers to the question that most people have asked themselves at least once in the past three years: “What awaits us tomorrow if we are already like this today?!”. The pandemic has called into question various existential problems, and the artist has addressed this in several ways.

This exhibition is unique because it represents one of the rare art projects in Croatia that seriously dealt with the coronavirus pandemic and with what the pandemic brought to everyday life. In addition, the works are also unique from the technical side because they are produced on the border between painting and engraving. Namely, Nataša Ljubetić Tomić has been known for her innovative use of artistic techniques. This time too, she did not “just” paint her works (and she painted them on both sides of each artwork), she also scratched her artworks and used stickers, thus making them more intriguing. Her technical innovation is partly the result of studying studying painting at The Academy of Fine Arts in Macerata, and then studying animation at the International School of Comics in Rome.

The core of the exhibition is constituted by a group of paintings-objects that show a red human silhouette in several different poses, surrounded by a white rectangular frame. According to the artist herself, the source of this motif can be found in retro water-filled push button „ring toss“ game from the 1970s and 1980s, where the gamer by pushing the button tries to toss the rings onto a small stick. This is particularly difficult as both the stick and the ring are underwater. The paintings, therefore, represent a man who (in a pandemic time) is trying to stabilize his life, but with every attempt, something throws him off balance. Water emphasizes impermanence, susceptibility to change, instability. The design of the exhibited image-object is not conventional, but refers to the aforementioned toys.

These artworks are surrounded by larger paintings placed on the surrounding walls. These paintings are characterised by the complementarity of the red silhouette on a greenish background. The latter is a reference to the television screen and it suggests that the images symbolize the media that surround us and create pressure with the abundance of information. Thus, in the center of the image one can again find a human silhouette, this time surrounded by a trapezoidal construction. The paintings also refer to another retro toy, the so-called “monkey swing”, where the figure of a monkey hung inside the frame and by pressing a button on the toy it made somersaults. The motif of the game is, in different ways, an important element of the author’s earlier cycles as well, and it points to something serious, essential, vital. That game, one can see, is not enthusiastic.

Along with the game, the human silhouette and the media, important motifs discussed in this project are supposed centers of power that might have influenced the perception of life during the pandemic. They are personified by three black portraits of male silhouettes on a gray background. With this kind of presentation, the artist tries to reconsider their role and the influence they may have on the individual. Finally, one work directly refers to the name of the exhibition itself. That is an inscription with the quote “Hello Tomorrow”. At first glance, its symbolism may seem like Munch’s Scream, however, it still leaves the fundamental question of the project open: “What awaits us tomorrow?” Tomorrow will bring what we are ourselves are ready to create.